Vilindom pozivnica
uz dodatno pojašnjenje
Zašto Udruga, zašto Vilindom i čemu uopće sve to? Ako si zabrinut za sebe i svoju dobrobit molim te da ne pristupaš. Bavi se ''radom na sebi'', gradi ''svoju'' kuću, i vodi svoj život. No, ako osječaš da više nemožeš i nečeš trpjeti postojeće stanje, da si preplavljen tuđim bolom i ako plačeš zbog Zemlje onda je ovo priča za tebe. Ako ne patiš zbog Zemlje, nemoj dolaziti.
Ha sad jebeš život bez sna i san bez života.
Naš je put da mjenjamo okolnosti u kojima živimo da bi mijenjali i samo postojanje. Danas je moderno da se želi promijeniti svijet izunutra, iz čovjeka, meditacijom, namjerom... i to samo meditacijom i namjerom. Od toga mi je već malo zlo. Svim tim ''meditantima'' i ''radnicima na sebi'' kad predložiš da naprave nešto konkretno i za opće dobro na zemlji, ne da začuđeno gledaju ute nego te uopće ne vide, gledaju kroz tebe, zamjetili su tek neki šum u priopčajnom kanalu. Operirani od tog i takvog postojanja uopče te ne vide kad govoriš riječi. Pa jebate mi smo izumili nevidljivost. Ništa, patentirat, uzet pare i otić na neko mirno mjesto ''raditi na sebi''.Zajebancija na stranu, trgni se mangupe, kreni u osnivanje mreže mjesta koja onogućuju drugi ritam postojanja za ljude i njihovu braću na Zemlji, što naravno mijenja i samu Zemlju. I to je put. I mene to zanima, ne drugo.
SLOBODNI SVIJET
NAMJERA
JAKI TONAL
Pogledajmo što se krije pod našim poimanjem Gradnje:
Kao prvo treba istaknuti da u ovom našem djelovanju razlučujemo unutrašnji svijet od vanjskog, fluidni svijet misli, osječaja i duše od krute stvarnosti materije. A ipak se oni u konačnici isprepliću. Jer svijet materije koliko god neki filosofi po njemu pljuvali, omalovažavali ga i govorili mu ružne riječi te da i nije tako jako bitan, jest naše igralište, naš mali playground, jedinstven u svojoj ljepoti i skladu.
U konačnici ratnik ne odustaje od svijeta.
Dakle naša priča naizgled ne govori o istraživanju unutrašnjih svijetova, no lako bi se moglo zbiti da će traka vremena što protiče kroz prste pažljivog promatrača, demantirati ovu tvrdnju.
Nekako smo mnijenja da okvir u kojem nešto raste i boravi snažno utječe upravo na taj i takav njegov unutrašnji život. Ljepota i sklad postignuti u vanjskom okolišu nekako nađu put u one metafizičke svijetove koji čine 72zapeta 4% našeg bića.
U stvari zaprepašćuje travestija same ideje odustajanja od svijeta. Kolika je to nemamdostajakeriječi gluparija, tko nam je to naturi i kako je uopće moglo doći do toga da prihvatimo ovakav odnos prema Svijetu, probati ćemo oslikati na kontrastnoj pozadini vizije što nam eto puca pred očima.
ODLAZAK
Dakle bili smo jako umorni i postajali smo sve umorniji.
Tek se tu i tamo kroz tegobnu povijest, poneki usamljeni lunaparkgdžija zapitao: Pa čekaj malo kume, kakav mi je to izbor da umjesto što šetam sčobodnom te nesputanom prirodom, jedem govna na hali-galiju?
I tako je izšetao iz postrojenja uz nezaboravne riječi: Jebite se i ti, i strah, i hali-gali zajedno, pljunuo na palubu i zakoračijo u okoliš. Okolo su bili, i zamisli ti to još uvijek jesu, šume livade more planine rijeke i ostali prirodni inventar.
Kako se postaje Vilindomer? Tako da se količina umora pomnoži sa koeficijentom prirodne inteligencije, pa se sve to skupa podijeli sa nešto srca. Hvala.
VIZIJA
Niz slobodnih od glupila mjesta koje povremeno koriste ljudi. Zamislimo skladnu skupinu kućica, ni predaleko ni preblizu jedne drugima kako stoje na rubu nečega, kao što npr: šume, mora, rijeke. U njima borave, jelte, ljudi koji ne moraju raditi, bar ne puno. Oni jedu bažul i odmaraju, i pjevaju priglupe pjesmice... a to sve mogu jer se ne boje sami sebe, odnosno svog odraza u zrcalu samoće.
Ima tu i hobit okruga, ima tu i Rivendalea, habitati ostvareni neinvazivnom metotom. Moguć je u njima boravak onima što su smanjili svoja očekivanja i shodno tome potrebe. Potrebe što su u prošlom svijetvremenu zadovoljavane kroz sulude djelatnosti te su ljudska sela pretvarale u smetlišta.Tu sej noting abaut gradovi.
Daklem kroz tu i takvu samopročišćujuću prirodu vijugaju putići predviđeni za pješake, konjanike i kola koja vuku konjeki. Njima se naravno kreću pješaci i konjanici i kola koja vuku konjeki. Oni putuju od jednog do drugog Vilindom mjesta, kako ih već vode sezonske želje i potrebe. Uz put su odmorišta, strehe, ognjišta i ograđeni izvori. Vatra gori, pjesmica se ori, stari čića pizdarije zbori. Seks na rosnoj travi, mokrenje u obližnjem šumarku. Zvijezde da budu na nebu. Vjetrić osrednji, ne prehladan.
Spavanje uz rijekicu i šumarak pod otvorenim nebom ili bar na roverkolima iznosi 72zapeta4 % ljudske sreče zdravlja i veselja. Tu sej noting abaut dječica.
Njihova je tj. vilindomerska deviza: Kretanjem do zdravlja, te: Drogom protiv sporta, te: Kad se male ruke slože, lunapark se srušit može, ima još ali otompotom.
Dalekosežna ideja, to kretanje. Kreneš, ideš i samo toneš u prostor.
A ti se Vilindomeri, zamisli ti kretene, kreću kroz taj isti prostor tako da zabacuju jednu nogu ispred druge. Nevjerojatno. Pa kad se već mijenja prostor oko njih mjenjaju se i oni sami ovakoilionako. To su nekada u prošlom svijetvremenu nazivali putovanjem, a mi to jednostavno zovemo životom, jer po svojoj osnovnoj vokaciji mi jesmo putnici, živjeti znači ići.
Vizija svijeta kao parka, i to onog jakoengleskog, divljeg i prirodnog, uz minimalne i skladne dodatke te korekcije koje prave ljudi
Da se razumijemo, sve što se radi i gradi izvodi se temeljito, polako i sa stilom i da traje kao zauvijek. Ljudi bi isto trebali biti lijepi, ako već ne izvana onda izunutra. I priroda zemlja isto je lijepa. (Tko nemože sebi predstaviti tako nešto, nek kod Bunića skrene za Čanak pa nek se vozi kroz 15 godina nedirnuti krajolik. Idešproč. Da bi priroda imala bar malo mira trebalo ju je predhodno minirat.)
Zakogasveto, priupitat će prosječni lunaparkgdžija? Pa za 99,9% ljudi danas ne, dakle za svakog 1000 itog, što kad provučeš kroz cifru od 5 000 000 Hrvata daje pleme od 500 jedinki, aštoje 20 ak mjesta Vlndm. Bajdvej otkud ime vilindom? Jednostavno, tko radi sranja u domu njega vilama izbacimo van.
Vjerujem da je tako nešto nemoguće, trtlja prosječni lunaparkgdžija. Ma ne samo da nije nemoguće nego je i moguće. Evo se već dešava na više mjesta, upravo. Živili. Hvala.
Tekst i foto by: Horvat Damir
