BOJANKA ZA ZADNJI RAZRED OPĆE ŠKOLE
VARIJANTA VUK - LISICA 2006 g.
LEAVERSI
PROSTAČKI TEKSTIĆ O SLOBODI
PA DOBRO, KAJ SU TO LIVERSI ?
To su oni koji idu proč. A kud to idu, žalosna im majka?
VAN IZ BEZNAĐA
Ovaj bi se tekstić trebao doticati ojađenih ljudi, većinom urbanđija, bez nade u bolje i pametnije sutra. Ako si sretan i zadovoljan svojim načinom života u današnjem svijetu, ovo štivo možda i nije za tebe. Iskreno svima takvima želimo uspjeh i sreću u njihovim nastojanjima da život sebi i svojima učine ljepšim, sretnijim i svrhovitijim.No ako te jebe mali milion stvari kojima te okružio nametnuti način života i ako si kojim slučajem sretni vlasnik još pokojeg zrnca životne snage i energije te želiš promjeniti stanje, probaj na zadanu materiju pogledati našim očima. I vidjet ćeš da postoji nada. Samo nemoj gurati pet dinara u džuboks, pet dinara u fliper, jer te to neće odvesti daleko.
NIŠTA SE NEMOŽE
Može se.
DOSADNO ZA KREPATI
Curi dan za danom u dosadnom nizu. A nebi trebalo.
Dojadile su mi jeftine senzacije na struju, što imitiraju i unagrđuju život, meni i još nekolicini milijardi ljudi što se u ovom teškom vremenu motaju po kugli. No smo u grozomorno velikom postotku kuš. Meni je isto nadalje dopizdilo da budem kuš. Pa ću sad malo da drljam slova po papiru. Ako se priupitate čitajući ovaj tekst otkud autoru dovoljna doza bezobrazluka da sere o svemu i svačemu, te odkud mu uopće padaju na bolesni um te šarene ideje, kao odgovor moram ponuditi jednu činjenicu: Naime, taj je autor još kao mladunče zdimio (tj. često i dugo zdimljivao) u šumicu – planinu i te se je dobre navade uspješno držao sve do svojih, evo, srednjih godina. Dakle, uteko je u Prirodu. A to je mjesto gdje je tkanje mreže kojom se kontrolira svijet – najtanje. Pa zdrave ideje same nađu put do bolesnog uma. PRAVO NA RAZLIČITOST
Ako netko ima potrebu da bude različit od nezgodne večine, onda tu istu potrebu treba hrabro da istakne onima drugima, da ne budu zbunjeni, npr ovako: Ja želim da budem različit od vas, hvala.
NAPREDĐIJE I NAZADĐIJE
Napredak da, no u nekim drugim sferama života, mirniji i plemenitiji. Neznam koja se to sila drži ko pijan plota ovog što u svim medijima guraju kao napredak, no mene sa tim gluparijama pile u sva čula i vidjela. Neznam kako se ta sila točno zove, ali bi je se dalo prilično dosta dobro opisati: Daklem, radi se o jednoj jebeno inteligentnoj sili koja ima svoje nemasadveze kakve interese da stvari budu ovakve ili gore. Pameti se ima i volje također, pa slijedom toga i mogućnosti, no ono kaj ih jebe je čuka, odnosno pumpa, tj. srce. Srca nemaju plemenitih snova i osječaja, trenutak im nedostaje kada Čovjek sa velikim Č stoji na Zemlji pod velikim Nebom a kroz njega teče njihova Ljubav. I ako je stvarno istina da sva ova bijeda duha ne dolazi iz, već upravo izvan ljudi, lako bi se moglo desiti da čovjek postane veeeeliki pojam. Agajn. Zgubili smo čovjeka, bilo bi ga zgodno pronaći, negdje...
ČIKAT, 29. 05. 06., OTOK LOŠINJ
Prije par dana, sred tamnih šuma Gorskog kotara, objasnio mi je dragi lik lokalnog lugara da ovdje ne mogu biti, uz čarobno pitanje i još zgodniju konstataciju: «Što radite ovdje», te «Ovo je naše lovište». Striček je zaboravio napomenuti da je svaki jebeni metar šume u našoj domovini pretvoren u lovište. Isti se uzorak u narednom periodu ponavljao kroz Kapelu i Velebit.
Nakon što su me tako razni rendžerčići, lovočuvari, krivolovočuvari i slična histerična bratija, našutavali po brdsko planinskom prostoru, odlučio sam sići u dolinu među bjelce. Evo smo se dokopali ljeta pa je zgoda sići u kamp na morenu. No nije bilo sreće. Gužva i rezervacije, nigdje mira i spokoja. Drobna dječica voze autiće na struju, televizoreki proizvode pristanak, vlada buka, neprirodni zvukovi i boje, bole uši i oči. Ti ljudi, duboko ukopani u sistem o čijem napuštanju i ne snivaju, nisu klijentela uz koju bi se čovjek poput mene osjećao ugodno i opušteno. Jer njihovi su putevi drugačiji i njihovi su interesi drugačiji, usmjereni na osobni probitak, na sticanje materijalnih dobara za sebe i svoju obitelj. I to je naravno, njihovo legitimno pravo. No nije problem u njihovu legitimnom pravu, već u mom legitimnom pravu, pravu na različitost. Jer njihov, mogli bismo reći «društveno prihvatljiv» način života iz mojeg je gledišta prilično uskogrudan, neosjetljiv na ekološke probleme svijeta u kojem žive, na bol živih bića i zemlje, koja sapeta u teškim uvjetima kao da mora služiti jedino njima. Generiranje bola u svijetu neumitno se vraća u glavu iznogudu koji radi pizdarije. Njemu, njegovima, a bogami i šire, poput bumeranga. No da bi se shvatila ta bjelodana činjenica, treba imati kvocijent inteligencije ili bolje rečeno kvocijent čuke, bar nešto veći od broja cipele.
Bajdvej, kako je poginuo Haso u Australiji? Kupio novi bumerang a stari bacio...
Odkad za sebe znam težio sam životu u drugačijem okruženju, kako vizualnom tako i zvukovnom, sa drugačijim vrijednosnim sustavom koji bi poštivali ljudi. No, rođen na ovoj kugli i u ovom vremenu slabe su mi bile šanse za tako nešto. Mlađi i valjda još blesaviji no što sad jesam, potucah se od nemila do nedraga tražeći svoje pleme, ljude koji bi mi donekle bili slični. Našlo se doduše puno onih koji su na prvu loptu se složili sa svimen, no nigdje snage i odlučnosti da se neki kurac poduzme po tom pitanju.
Da se mene pita najradije bih radio za tvrtku «Proizvodnja mirnih i sretnih mjesta, d.o.o.». Mirna mjesta gdje slobodno može da se dođe i slobodno može da se ode. To mora da bude okvir za internal life, a onda kako se tko snađe. No bez mirnoga okvira, najebasmo sestre i braćo moja, najebasmo.
MATIĆ POLJANA, RANE OSAMDESETE
Lutajuć prostranim šumama nedaleko Mrkoplja, zatekoh se u sumrak na Matić poljani, upravo na mjestu gdje se ta planinska livada susreće sa još jednom, što se proteže prema Begovom razdolju. Divan je to planinski kraj gdje guste crnogorične šume poput najljepšeg okvira okružuju jezera uznjihane suhe trave. Mir što prožima prostor te čist zrak i razlog su što sam ovdje. Spušta se lagano noć i treba sakupiti drva za vatru. Grana ovdje, grančica tamo i evo me već na niskom grebenu gdje se tlo spušta u sljedeću dolinu. No blagi nalet vjetra donosi miris dima, a kroz sve gušći mrak nazire se kroz šumu svjetlo vatre. Polagano, u najboljoj maniri polovnog indijanca šuljam se prema prikazama što sjede uz vatru, sred tog rijetko naseljenog kraja. Kad sam oprezno razmaknuo grane grma na rubu čistine, puče pogled na prvo pleme što sam ga svojim očima vidio u životu. Sjede braća cigani oko vatre, sjede i ništa im ne fali. Žene, djeca, brkati muškarci, uokolo stari auti, kombiji, te čak jedan, bok te pitaj oklen, razjebani ševrolet. Sve u svemu tridesetak čeljadi. Iz djelova razgovora i po hrpama nekakva drača svatih da skupljaju ljekovito bilje. Što sam ih duže gleda bivalo mi je sve jasnije da je to skoro pa ono čemu cijeli život težim. Dakle grupa ekonomski neovisnih ljudi što žive slobodno pod kapom nebeskom. Još kad bi se toj grupi njeni članovi priključivali po slobodnoj volji i odabiru, e mi se čini da bolje nebi moglo. Na žalost, izgledi da bi danas živio u prirodi sa sebi sličnim ljudima slabi su. Moraš biti ili cigan ili liječeni narkoman, pa ideš u komunu kod sestre Bernardice na oporavak.
OKUĆENI I NEOKUĆENI
Ima jedan film a zove se «Bijeg na zapad». Naslov zatupast, čak bi mogli reći da iz perspektive našeg malog vilajeta budi krive asosijacije, no film je dobar. U njem dva mala irska, jebiga, opet cigića, bježe pred murjom pazi sad, na bijelom konju. To jest kobili koja je ni više ni manje no duh njihove pokojne mame. Imaju cigići i tatu, a bogami i dedu. Tata je pao u afan kad je mamica umrla, te se odo piću u novogradnji nekakve irske suburbane vukojebine. No deda, deda je bitan za našu priću. Zafijukani deda još živi u roveru, u kolima koja vuče konjić, te se trgujuć robom što nije ni žuto ni bjelo, potuca od jednog do drugog ciganskog logora ( da, da, dragi moji, to je tek film). Deda ko deda, pa još na filmu mora biti mudar i pametan, pa jedne noći uz vatru izvali besmrtnu rečenicu. Veli deda da su za sve nevolje u svijetu krivi okućeni, tj. oni što grade tvrdo, oni što žele više no je za njih dobro, oni što su se odrekli samopročišćujuće i ljekovite prirode. Oni svojataju zemlju i smrde u beskraj na istom mjestu. Iz njegove neokućene perspektive ta je tvrdnja sasvim jasna i neporeciva. Sve je jasnija mi se čini i širem auditoriju kako vrijeme prolazi.
Ako logično te pomnjivo pratimo slijed i razvoj događaja, lako ćemo doći do zaključka da bi negde na svijetu trebali živjeti i neokućeni. Osobno bih volio živjeti neokućenim životom, mjenjajuć često boravka si mjesto. Dvije su stvari nužne e da bi se tako nešto moglo zbiti:. Grupa ljudi koja bi prihvatila takav način života i uredila niz mjesta gdje može da se dođe i boravi te radi u prirodi, te numerodue treba da se smanje vlastite potrebe na «razumnu mjeru». Inače, ljudi danas svašta hoće, žele i trebaju, pa zbog tih svojih velikih htijenja mamuzaju po životu ko po zadružnom konju, a život, taj stari bumerangdžija, ode dalje pa se vrati pa ih opali punom snagom posred pičke. Hvala.
Ako ičemu jebena tehnika treba da služi, to je onda upravo oslobađanje čovjeka od zamornih poslova i siromaštva. Selektivnom i mudrom primjenom tehničkih riješenja ljudi su već odavno trebali postati slobodni. No zbog nedostatka duhovne higijene postoji u ljudi veliki strah upravo od te slobode, što nije ništa drogo do špigl u kojem se ogleda naš velebno iskonstruirani lik
.
Skliska je to rabota, ta ''samoća'' u ''prirodi''. Mnogi su došli pa probali pa je dobar dio njih, nakon što su par dana gledali svoj odraz u zrcalu samoće, utekao udom bez obzira u dolinu... Ne treba to naglo, možda je bolje postepeno, no uporno. Ali nema alternative, to je jedini exit, samoća u prirodi.
Ima i kod Maria Simella jedna zgodna rečenica. Veli Zimel: » Mislim da bi se ljudi trebali svijetom kretati u tišini, ostavljajući što manje tragova za sobom «. No s obzirom da ova pisanija nema namjeru postati drekološka tužbalica, u daljem ćemo se tekstu pozabaviti operacionalizacijom gore tek ovlaš naznačenog.
PLEME
Sva su plemena pojeli. Okućeni. Vrijeme je da napravimo nova plemena, prilagođena i održiva u ovom vremenu. Grupe ljudi koji se svojevoljno okupljaju oko jedne ideje, oko jednog svjetonazora, pomažući jedni drugima u ostvarivanju iste. Pomažući si i njegujući to zajedništvo, bez obzira na dob, rasu, spol, vjersku pripadnost i slične marifetluke.
Osnovni zajeb okućenih jest da previše jašu po «svojem». I tako su se napokon nataknuli na svoga, no lako za to što su sebe nataknuli, nataknuli su i sve oko sebe. Moja zemlja, moja kuća, moja obitelj, moja .... (da se neko nebi jako grdno zeznijo, ovo nema veze s ljevičarenjem ili komunizmom, ovo ima veze s plemenom). Meni je taj svijetonazor dosadan kao triper, spolna bolest. Jer po svemu se čini da čovjek nije stvoren za takav način života. Odvojen od svoga prirodnog habitata, prekrasne i uzvišene prirode i odvojen od svoje braće suputnika u ovom vremenu i prostoru, sve više okućenih tone u crno ludilo. Nemojte se zavaravati dosjetkama na struju i drugim pizdarijama što pogoduju taštini i ispraznoj potrošnji vremena. Ovo je ludilo. Ako mi ne vjerujete pogledajte kroz prozor.
No ko jebe okućene koji su još tvrdokorni i isključivi u svom stavu. Pitanje je što da rade oni kojima je taj nametnuti jednoobrazni oblik napor i prepreka do punine života. Na primjer mogućnosti su brojne. Mogu otić ća, u vražju mater kajaznam, u šumu, na otok, na potok.... samo moraju otić iz postoječeg načina života, i ostaviti iza sebe glupe i štetne obrasce na koje su više ili manje svjesno pristali.
I ne treba svih 4 i pol miljona Hrvata shvatiti bit ideje i krenuti u njenu realizaciju. I sto je jedan krasan broj, a tisuću već zvuči kao izborna jedinica, jelte dragi naši političari....
FILTER
Najveći i najskliskiji dio posla u cijeloj ovoj ujdurmi jest kako popikati kvalitetne i zdrave jedinke iz postoječeg gliba u Hrvata. Svakako, prvo treba definirati šta se hoće i kuda sve to skupa ide. Zatim bi bilo dobro osnovati udrugu što počiva na danim premisama. Tek tada ideju obnarodovati i pozvati zainteresirane da pristupe.
UDRUGA
Radni naziv – Vilindom. Cilj je udruge osnivanje slobodnih zona života, mirnih mjesta, gdje može da dođe i boravi onaj koji ima potrebu za životom u prirodi, među srodnim ljudima pa bogami i ženama. Prednosti tako zamišljenog načina života jesu:
- Exit za urbanđije koji nemaju kud a cvile ko guja u procjepu
- Upoznavanje večeg broja sličnih ljudi. Kad ti dopizdi uvijek stigneš uteć...
- Iznjedravanje novih jakih pametnih pa mogli bi danas reći i spasonosnih ideja
Zbog bjelodanih prednosti koje sa sobom nosi članstvo u udruzi, nužno je provesti stanovitu blagorigoroznu selekciju prigodimice primanja novih članova. Novi član se prima na prijedlog nekog već postojećeg člana, a za učlanjenje je potebna aklamacija grupe, tj. novi potencijalni član mora uvjeriti sve u grupi da je on baš to što im fali u životu. Da je jedna sasvim pristojna persona koja može pridonjeti životu i radu lokalne udruge - podružnice: Radom, idejama, zemljom, parama, ugodnim društvom...
Udruga se financira na razne načine:
- Fehtanjem od Države, ona ima.
- Donacijama
- Članarinom
- Pljačkanjem Ininih radnji (idiotski je, no zbog ''nekih'' moram reći: ovo je konjino, jelte, šala)
- Prodajom rukotvorina starih zanata u novom dizajnu
- Prodajom proizvoda sa farme «Sretna ovca» ako se nekom baš drže ovce.
- Drugo
- Treće
PROSTOR KOJI ODGOVARA
Mjesto u svemiru gdje se mogu okupiti sličnomisleći ljudi. To mjesto je u prirodi. To mjesto je proviđeno neophodnim no i minimalnim higijenskim uvjetima izvedenim na ekološki način: struja (možda autonomni izvor energije), voda (topla, hladna i mineralna), staro imanje, propala vojarna, prazna šuma samo tako.. Ako bungalovi, onda mali, uredni, komforni. Možda kamp, autokamp. Uredni i topli sraonici, jer nije u redu da puše po dupetu. Tuševi isto samo tako. Veća zajednička prostorija gdje se možemo dobro svađati. Mjesta za rad, kakav god već bio. Još ponešto, ali ništa pretjerano.
Izgleda da uvjek iznova treba istaknuti da ova priča nije zamišljena kao nekakva komuna. Moglo bi se čak reći da je daleko od toga. Upravo idejni pokretači iznad svega cjene samoću i privatnost. Svaka od realiziranih lokacija mora imati vrlo povoljan odnos između broja prisutnih i površine, tj. prostora. Drugim riječima nesmije biti prekapacitirana. To bi u praksi značilo da broj članova na jednoj lokaciji nikako ne može prijeći dvije trečine smještajnih mjesta. Uz razumnu pretpostavku da većina članova navraća povremeno, nebi trebalo biti teško pronaći komadić mira za sebe.
Zgodno je reći da nas ne zanima virtualni prostor, već gruda stare zemlje i hrpa tvrda kamena koji pamte i nose poruke iz davnih vremena. Tu se prostor ukazuje kao spremnik danas već zaboravljenih istina, prostor se ukazuje kao učitelj. Neiskvarena prirodna cjelina se poštuje i sluša, kroz mirni dugi boravak u istoj i kroz san. Kako takav svjetonazor uskladiti sa nadrkanim UNP (UseNasePodase) predatorima koji tako grdo gnječe ovaj svijet u neugodno i ružno mjesto za život? Pa polako i sa večom dozom hrabrosti te razuma. A i teška ruka za zidarsku šamarčinu dobro dođe.
NITKO NAM NIJE TUTNUO PUŠKU POD BRADU, JOŠ.
Jooo, pun mi je kufer plačljivih ekologa, profulanih liberala i slične jamrajuće bratije. Više vredi jedan pošteni neprijatelj nego pun šleper polovnih prijatelja. Gospodo nazadđije niko nam ne drži cijev na čelu. Još. Sve su slobode ustavom zagarantirane no se je treba malo trgnit i producirati još štogod sem smrdljivog zraka. Hoće se životonosnog genija.
Hrvatska, na primjer, divna je zemlja gdje se braća Hrvati gnjetu jedan uz drugoga u gradovima. Pa to je jedna krasna situacija gdje oni koji teže životu u prirodi, trebaju tek iskoračiti iz urbanluka u one tako lijepo prazne šume i livade. Osobno ne vjerujem da je to moguće napraviti sam ili sa babom i decom. Iz niza razloga, od kojih je tek jedan prvi, a ima ih još.
VAN CIVILIZACIJE
To je ime knjige. Napisao ju je Daniel Quin. Unutri sve piše, a za one koji neznaju čitati evo nekoliko natuknica.
- natuknica 1
- natuknica 2
- natuknica 3
JEDNO SVJETLO, MNOGO DUŠA
To je još jedna knjiga. Napisao ju je Adrian Predrag Kezele. Dalje već znate. Puno je toga lijepog i pametnog gospodin Kezele nadrljao u svesku, no ono što meni fali u cijeloj priči je štemerski element, odnosno kšatrije. To je zato jer se odustalo od KS-a, tj. od Krute Stvarnosti, od Svijeta u kojem se igramo. Snovi treba da se pretoče u veliki Svijet i tako nastaje veseli trenutak života.
EKONOMSKA SAMODOSTATNOST
Ovo je na izgled krucijalno pitanje. Joj pa kaj bumo jeli, joj kak bum detetu kupil knjige za školu, a kaj bumo bez doktora, kak bu ovo, ono... Ako si i ti takav kume, bojim se da nisi ništa shvatio tj. da si promašio ceo fudbal. Botomlajn je taj da je ova civilizacija ljudima dosta toga dala no još više uzela, pa zakaj mi od nje nebi koristili što treba. Radi u sistemu i koristi ga minimalno za smirenu i punu egzistenciju u prirodi, a to kad malo bolje pogledaš i nije puno. Uz nešto međusobnog samoorganiziranja stvari se ukazuju još jednostavnijim i u ljepšem svijetlu.
A kaj se tiče dece i škole, pa nek nejdu u školu, koji će im škola kurac. A kaj se tiče doktora, ne treba ni sa tim pretjeravat. Živiš, živiš pa umreš. A kaj bi ti to valjda razvlačio polumrtav dvajst godina duže no je pristojno?
Bez zajebancije, uz drastično rezanje gluparija na koje nas obvezuje i navodi «visokorazvijeni» način života, te zahvaljujući tehnološkim rješenjima kojih smo se dokopali kroz tegobnu povijest, nebi trebalo biti nemoguće zamisliti oblik života u prirodi. Daleko manje štetnog načina života za svijet i za same ljude. No takav se način života baš kao i ova pisanija odnosi tek na neke, na one kojima se kotačići okreću na zgodan način. Svima ostalima tata daje pusu u čelo i želi laku noć.
Otrgnuti se sa ekonomskog (da ekonomskog!) lanca koji tako ljuto veže za određeni prostor, te pronaći svoj san, samotni je i herojski posao u svijetu u kojem su pravila takva kakva već jesu. Pomoći drugima da uteknu sa tog istog lanca, posao je za ljude plemenite i jake, čije je srce široko kao rijeka.
Da, i dajte se malo prestanite tolko svega bojati.
OTOK
Knjiga. Aldhous Huksley. Isto ko kod Kezelea. Gdi su štemeri? Kad na kraju knjige dolaze iznogudi na njihov otok, e tu su ih trebali dočekat dobri dečki, pa razvalit pederčine još na plaži. Al di će Haksli to da shvati, dobrica i odlikaš, jebo li ga Tavistok, da ga jebo. Neka, ipak mu hvala i na ovom što je nadrljo...
DISPERZIRANE LOKACIJE I LJUDI OBJEDINJENI IDEJOM
Krovna udruga «Vilindom» objedinjava raznovrsna mjesta u hrvatskoj prirodi gdje su se ljudi samoorganizirano vratili mirnijem i normalnijem načinu života unutar nove zajednice. Te su zone mirnoga života koje pogoduju duhovnu rastu različite, kao što su različiti ljudi i sama mjesta i lokacije. Ono što ih objedinjuje jesu temeljne premise udruge «Vilindom»: Ekološka osvještenost, poštivanje tuđeg mira i integriteta osobnosti, dobri odnosi sa lokalnim stanovništvom, poštivanje pozitivnih zakonskih normi. Ono što te male zajednice čini jakim i sposobnim za opstanak jest upravo povezanost kroz krovnu udrugu. Protok ljudi i ideja.
Svakako, jedna od ljepših tj. ideja je priča o organiziranoj prodaji i distribuciji proizvoda što ih produciraju članovi Udruge. Što bi rekli - kroz igru do rezervne materijalne egzistencije. Nadalje, zgodna je i priča o razmjeni dobara i usluga između Vilindomera... Aj sad, mozak lagano u prvu, pa malo mislimo....
Tek toliko da ne bude previše kića, treba pod hitno nabaviti jednog pijanca, kurvu, hrđavu ladu, te magarca što njače u četiri ujutro.
NAPRAVITI VIŠE MJESTA GDJE MOŽE DA SE DOĐE
Ako imaš potrebu za kretanjem i za životom u prirodi a želiš da izbjegneš status šišane ovce tj. turista te se upustiš u tu avanturu, uskoro ćeš biti ponosni vlasnik bolne spoznaje da nema gdje da se ide, dođe i boravi. Sva su vrata zatvorita. Cirkusa više nema, Gou su pojeli odavno. Cigani su cigani, a i sestri Bernardici u zadnje vrijeme nejde baš najbolje. Možeš doduše, ako si parajlija da putuješ svijetom, no čemu to u ova grbava vremena? Sjedio ti u Katmanduu ili Generalskom stolu, isto je to.
Zamislimo sada za trenutak Hrvatsku uz neka mala poboljšanja i realizaciju poneke prpošne ideje:
Recimo da se u nekom sretnom trenutku zvjezdane konstelacije pojavila jedna udruga, pa ajd nek se zove Vilindom. Tu se grupa čudnih ljudi, zamisli ti kretene, odlučila samoorganizirati e nebi li se dokopala kakvih takvih mjesta za zajednički i šareni život u prirodi. Mnogi su od njih probali štošta u životu, tražeći izlaz iz zajebate stisnute situacije okućenoga života, ali zalud. Grdi Mamon i obična ljudska glupost ne dadoše. Onda su se neki dosjetili jadu, pa svoje težnje i namjere iskreno priznaše praznomu papiru, težeći prepoznavanju kod supatnika u vremenu i prostoru. I stvarno, okupili se dilberi, stavili glave blizu te smislili način da se dokopaju pokojeg hektara zemlje, na velebitskom prijevoju, uz potok na Kordunu, na otoku sred slane vode... Zemlje zgodne, tu se mnogi junak zadesio, žene razne a rakija ljuta. Zakopali šternu vode, tuš kabine i sraonik mali. Niknula u šumi i poneka uredna kolibica, triputčetri petputčetri koliko zakon već dade a da te ne zajebava za građevinsku, kolibica mala ali veranda velika. Uskoro zasjaše i prve sijalice na solarni ili kakav već izvor energije, što je isto omogučilo kompjutorđijama da kresnu svoje pile te žive od svog rada. I inače je kreativna strana rasla i cvala kod Vilindomđija. Kreativnost koja omogučava slobodan život i kretanje, a ne šteti svemu oko sebe.
Stizahu jedinke sa svih strana, iz zemlje i svijeta i ako nisu pretjerano jahali po drugima bijahu dobrodošli. Dolazilo je to i autom i pješke, sa šatorom, vozeć razmrdane kampere, te rabeć lokalnu autobusnu vezu, evo slobodnih ljudi sa snovima, a kada im se jednom omilio život u miru i sreći, nebi ih više ni štapom otjerao. I tako su naših par hektarića ubrzo postali premali. Nije bilo druge pa su oaze udruge Vilindom stale po istom uzorku nicati na sve strane. Uz obalu mora, po planinama i uz rijeke.
Članovi udruge Vilindom, vilindomđije, povezani među sobom šarahu kojekude kroz te slobodne zone, slijedeći putanje svojih želja, koje bog bi ga dragi znao odkud dolaze. Radeć razne poslove na raznim mjestima usvajala su se znanja i vještine koje su bitno rastegnule lanac financijske ovisnosti.
Razgovarajući tako i opijajući se zajedno, iznjedriše uskoro pregršt ideja o tome što bi se sve dalo učiniti u prirodi Hrvatske, da ne šteti i da služi za opće dobro. Pijani dakako, jer da ko bi danas razgovarao o općem dobru trijezan. No kako su se ipak polako trijeznili, tako su i prionili realizaciji istih, tj. ideja.
Jedna od boljih zamisli bijaše ideja o mreži puteva i staza što vijugaju prostorom Hrvatske. Vilindomđije, ljudi široki ko šuma, namisliše time pomoći braći u nevolji. Pomoći onima koji posljednjim snagama brane zadnje utvrde zdrave pameti pred navalom big brader fudbalerdžija.
Sada kad je izgrađeno niz skloništa otvorenog tipa, osposobljeno za istu svrhu pedesetak trošnih lugarskih kuća što propadahu po šumama Kapele, Kotara i Velebita, lako je biti pametan te se uputiti jednom od stotinu označenih staza do svog omiljenog odredišta. Iako realizacija te ideje nije koštala više od nekoliko limuzina kojima se naši Saborski zastupnici tako rado navažaju s lijeva na desno te u obrnutom smjeru, njeni su dosezi bili dalekosežni. Zdravija, pametnija i sretnija nacija. Pozvani da krenu u hrvatsku prirodu i da ovdje pronađu inspiraciju i snagu za život, brojni su se građani odazvali i odlijepili svoja dupeta sa spužvaste gume. I tek sad shvatiše Hrvati da je to ono za što smo se borili. Za slobodnu i lijepu domovinu, na korist i ponos i užitak njenih građana. Srcetiljubim, propentaše neki, gle pa to je naša Zemlja.
I tako su evo ostvarili ideju da se veliki prostori Hrvatske, sa rijekama, šumama, planinama i jadranskim otocima, pa i šire, promatraju kao prostor sred Europe podesan za smireni život u prirodi. To je to, bolje nemože, bolje nesmije. Sve ibera mora biti internal life.
I tako su ga metnuli onima koji misle da život nije džaba. Život je džaba, najbolje stvari u životu su džaba, oduvijek su bile, i takve trebaju biti. Čak štoviše, najbolje u životu para ne kupuje. Halo, imal tu još neko normalan?
DUGI BORAVAK U PRIRODI I BRIGA ZA ISTU
Sloboda kretanja, ljepota promjene, noć u tišini šume, za mnoge bi danas mogli biti pravo otkriće nove inspiracije i izvor snage za život. Kao što je priroda oduvijek i bila, mogli bi reči do naših dana. Jer sav se život, sa svim svojim radostima i nedaćama kroz povijest, dešavao u naručju čiste i neokaljane prirode. To, da bi se mogla oduzeti ljepota samoj Zemlji, velebni je izum tek našeg vremena, toga se do danas još nitko nije sjetio. A onima koji su tako svesrdno navalili da od zemljine kugle naprave zemljinu kocku, e pa njima je krajnje vrijeme poručiti da idu malo u pizdu materinu. Dalo bi se njih relativno elegantno odjebat, kada bi se oni koji misle drugačije malo okupili, pa se malo prestali skrivat, možda neš malo mislili, pa malo počeli neki kurac pametno i radit u životu...
Što veči broj ljudi okrene lice od novovjekih gluparija koje pogoduju taštini i međusobnom natjecanju i okrene se prema pravim vrijednostima života, to će nam više i prije svima biti bolje.
Reče pjesnik, sjedeć na klupici u parku, nedaleko dvije breze te kotarice za smeće, hrdžavožute boje.
OSTANI KOLIKO HOĆEŠ, KAD TI DOSADI IDI
Šareni su ljudi. Neko nekom paše, neko nekom ne. Obitelj proklamirana kao osnovna karika u lancu današnjeg društva, kruta je i nepromjenjljiva forma, oblik koji nije biran već nametnut i određen rođenjem. Nemogućnost izbora sa kime ćeš i gdje živjeti često je veliki hendikep i izvor brojnih traumi i mentalnih distorzija danas. Želja da se dominira, ljubomorna i posesivna ovisnost o nekolicini bližnjih kojima smo poduprli svoju labavu i nesigurnu personu, čest su i škodljiv oblik ponašanja. Pod krinkom nekakve brige za mladunčad, jaši se po mladom stvorenju koje se tek formira, u nedogled. Kad mladunče stasa i počne donositi svoje ispravne sudove i zaključke, treba da mu se omogući pravo na izbor oblika života ako za to pokazuje potrebu. Gdje, kako, s kim i zašto uopće sve to... Nema nikakve potrebe da danas netko umire od gladi i zime. Sva ostala kontrola, presija i usmjeravanja samo su sadistička papazjanija.
Tolko o balavcima. No i ljudi u zreloj dobi, iako bi se teoretski trebali moći lakše obraniti od nasrtaja na svoju slobodu i duhovni integritet, često se nađu zatočeni u na izgled nerazmrsivoj životnoj situaciji koja ih ždere. No ako nekim čudom i smognu snage i odlučnosti da se sami izvuku iz tog nezavidnog položaja, najčešće nemaju gdje da krenu. Pa onda najčešće uopće ne krenu.
Omogućiti ljudima pravo i mogučnost izbora u životu, golema je i odgovorna zadaća, upravo zastrašujuća inspiracija, naša velika nada u opstanak. Jer gospodo i drugovi nemojmo se zavaravati, čovjek, pravi cijeli čovjek treba da živi za pjesmu. Život treba da je pjesma. Sve je drugo drkanje, mrdanje, prčkanje i samoupravni socijalizam.
«VILINDOM» SLOBODNE ZONE
Osmišljene kao niz mjesta gdje može da se dođe, ako si član Udruge. Članstvo tvore iskusni ljudi u svom fahu, ljudi koji su se svojom ili tuđom ingenioznošću otrgli sa lanca. Sa svakodnevnog lanca obveza što ih veže za radno mjesto. Koji su nadalje u životnoj fazi ili situaciji da ih obiteljske i druge obveze što nosi život malo puštaju na miru. Koji imaju potrebu da se što povremeno što trajno maknu i uteknu na mirnije mjesto, gdje u krugu sličnih tipova mogu da nađu mir i podesno mjesto za kreativni rad.
ZAKUĆA, BUNGALOVI I ROVER KOLA
Komad zemlje. Veča, ugodna prostorija zvana Zakuća, u kojoj svi mogu da se okupe i borave kad žele da njeguju bratstvo i jedinstvo. Bungalovi hobitare uokolo, mjesta privatnosti, jer moje je samo moje, a naše je samo naše. Kola da se putuje od jednog takvog mjesta do drugog. Bilo bi idealno da kola vuku konjeki, ali nemogu zbog autih. Dakle napravitćemonašeputeve, a dotle – kamper kombi. Dođite, učlanite se u udrugu Vilindom i svesrdno poduprite realizaciju naših zajedničkih kvalitetnih ideja i ciljova. Živili.
MEĐUGENERACIJSKA ISPOMOĆ
I djeca i mladi i stari počesto su u banani. Mladi delaju pa ne stignu, stari nemaju kaj za delat pa im je dosadno. Deca uronjena u taj čušpajz i nisu baš najsretnija. Tako to rade okućeni. Pa onda ostave decu na revers nekoj teti u vrtiću da se zajebava s njih stopedeset, pa ih teta pusti da trče u krug po lakiranom parketu i histerično vrište, jer da šta će drugo.
Pleme takve situacije u životu razriješuje na maestralan način. Kao prvo, pleme je manja grupa ljudi što se međusobno znaju, živi pod vedrim nebom, u prirodi, gdje se nedaće lakše nose, gdje zvukovi nisu tako čoškast i ne paraju toliko po živcima. Nadalje, u plemenu se ne vodi briga o tuđim problemima, već se vodi briga o zajedničkim problemima, pa to sve skupa drž nedaj nekako bolje klapa. A i babi i dedi je lakše i bolje, jer imaju neku svrhu u život i osjećaju se korisnima, a ne da hodaju gore dole po hodniku u staračkom domu ko dva ofucana medveda. Okruženi ljudima što mare jedni za druge, svi se osječaju sigurniji i lakše rješavaju životne probleme. Ljudi na svom mjestu.
PRIČA O SMRTI I PLATFORMICAMA
Osnovna je priča. Sve je dobro dok okućeni ne podjarme smrt, dotle im se možemo smijati, kreveljiti i govoriti im ružne riječi. Njima, koji u nemogućnosti da pobjede strah mijenjaju svijet po svome liku i umišljaju, umjesto da sebe nađu u ovoj kreaciji. Njima koji sanjaju vlažne i zagušliive snove o materijalnoj pseudobesmrtnosti gnjetući se po sobicama daleko od šumarka, rijekice i mora.
Jer smrt je jedini i najveći prijatelj nas neokućenih na ovome svijetu. To je naša snaga i tajanstveni izvor mira koji okućeni nikada neće moći shvatiti. A kad malo bolje pogledaš uočit ćeš zanimljivu činjenicu da je upravo to i razlog zašto nas, neokućene, tako efikasno mrze i istrebljuju evo već tisućljećima. Zavidni su pizde jedne, jer svaki je prosječni okućeni ipak dovoljno inteligentan da zna da mu je džekpot života nekako iskliznio iz masnih šapica, tj. da se u životu nepotrebno napušio k...ine (kurčine, op. prev.) samo tako.
Ono što su svi neokućeni oduvijek znali i ono što mi neokućeni koliko nas još ima i danas znamo, velika je i vječna istina koja se ipak može priopćiti u par kratkih i konciznih rečenica. Pa evo: Svuda uokolo – beskraj. Vrijeme je privid ovog svijeta. Bit čovjekova je beskrajno biće, ovaj svijet je igra, a kad smo već došli na ovu kuglu zaboravljamo sve o onomu «prije» i «posle» i «uokolo», što ima svojih prednosti, a bogami i svojih mana.
Spoznaja o beskraju je bitna spoznaja jer uklanja bol što nastaje dok traka života klizi kroz prste. A to je jedna vrlo neugodna bol što nagoni ljude da počnu da se pandžama panično vješaju o život, da stiču više no je za njih dobro, da se preseravaju pred bližnjima, da postanu okućeni...
Nama, pametnim neokućenima te su istine oduvijek bile dane stoga što smo hodali bosi pod velikim nebom. I tako smo sjedeći guzicom u prašini bili solidno povezani sa Zemljom, koja je dobra i draga tj. nije loša, pa nas je to sve naučila. Kroz snove i kroz hujanje vjetra. Okućeni koji spavaju po jebiga kućama nemaju od toga niš. Ne čujeju vjetar a i snovi dok prođu kroz crijep i fert gredice se izandžaju pa su nikakvi dok prigodimice spavanja u šumi i polju tuku punom snagom pravo međ oći.
J. R. R. Tolkien (bajdvej tolkovati na ruski znači pričati) daklem Tolkin taj veliki pričač puno je toga ispričao u svojim sveskama, a kad tamo još je sve i istina, već svaki poluneokućeni zna da su u beskraju sve priče istinite. Lotlorien, šuma je gdje žive Vilenjaci. Ne samo da žive, nego mali gadovi žive nezamislivo dugo u odnosu na nas. Epatoje zato što spavaju vani, u krošnjama stabala i kojekude, na platformicama koje zovu flet. I tako čim je zgoda a oni - zviz na platformicu. Bajdvej zašto mi više danas ne vidimo vilenjake, to je zato jer smo mi takvi zajebati i ne spavamo na platformicama.
Vjetar. Slušajte vjetar. Spavajte vani, u polju planini šumi i cijelu noć pričat će vam vjetar. I ujuto ćete biti pametniji. Možda ne baš prvo jutro, ali za pedeset šezdeset godina – svakako.
PLEMENITO DJELO
Okućeni, vidli smo, grabe šapicama život. Sad znamo i zašto čine tu nervoznu i nezgodnu rabotu. Zato jer se boje da će im život uteć, da će ostat sami i nevoljeni na pustoj hridi ispod zvijezda, njačuć tužno u prazni prostor. A maslina je neobrana... No nas za to boli k.... (vidi op. prev.) jer znamo kako stvari stoje, te da je stvarnost puno sretnija pametnija i sve u svemu - bolja. Pa onda imamo vremena za još štogod sem jaukanja i brige za vlastitu svoju sudbinu, kaošto na primjer je plemenito djelo. Dakle ne neki napor što je usmjeren u svoju korist, svoju ili svojih, već za opće dobro. A sad budite iskreni pa priznajte da za tako nešt već duuugo niste čuli u našoj maloj zločestoj sredini.
Plemenito djelo je kao što sama riječ govori pojam što izvire iz riječi pleme.
NUŽNA PROSTORNA DISTANCA
Došo Švaba u Saharu pa napenalio čergu tik do Tuarega. Na to će Tuareg: Švabo, ako oćeš da nam srca budu blizo, šatori nam moraju biti daleko. A sad aj bar sto metari u pizdumaterinu odovlen, tj. u pustinju.
Zajedništvo ne znači da su nas zašvasali jedne za druge, čak štoviše sretan je susret nakon dužeg razdoblja samoće.
Nedo bog dragi da se netko zapilji u realizaciju ideje odlaska iz civilizacije na osnovi šezdesetosmaških komuna gdje su jedan po drugome jahali, te dijelili koješta što ja osobno nebi dijelijo nisakimen.
SPREGA IZMEĐU NJEGA
Vino je kiselo kad je kiselo, mjehurača je voda mjehurača, no zajedno daju dobar gemišt. Selo i grad bi mogli dati dobar gemišt. Do sada smo bili svjedoci poseljačenja grada. Bilo bi zgodno u buduće malo gledati urbanizaciju sela. No selo je žilavo, zajebato. Dođi sam u selo i pojelo te jen dva tri. Nemožeš sam. Dalje vidi pod Udruga seljaka i građana. U stvari, jebeš i selo i grad. Treba iskoračiti u čiste prostore samoće.
NE TREBA MILIJUN DOSTA JE PAR TISUĆA
Obrazlažući ove skliske ideje subesjednicima po raznim krčmama, najčešće se stiglo do dvojake reakcije. Reakcija jedan: muk i nagla promjena teme, npr. ženski nogomet. Reakcija dva: Jooo pa nemre to, ljudi su zajebana rasa itd... . Pa jebiga svi mi znamo da su ljudi zajebana rasa, ali ne baš svi ljudi. Zgodno bi bilo upoznati neke pitome i zdrave ljude, za koje legenda kaže da se još ponegdje kriju po buđacima. Ajmo gospodo, vanka iz buđaka, ako nas isplazi soma komada evo smo se spasili, navodno.
PRIČA O STRAHU, GLAVI I ČOŠKOVIMA
Otpor koji ljudi često pružaju svakoj ideji koja bi mogla mijenjati stanje, fantastičan je iako i lako razumljiv. Ljudi se boje pada. Dok ležiš teško je pasti, no kad ustaneš automatski povečavaš mogučnost da se obrušiš i okineš glavurdom u nešto tvrdo. Opet.
Uistinu, oklen taj panični strah od promjene? Volio bih da sami nadopišete ovu stranicu. Ja odgovor neznam. No bojim se da je priča puno ružnija i bolnija od one koju bi voljeli čuti, te da su njeni korjeni puno dublji no što se općenito misli. No glavu gore, nije to ništa što kila rakije i noć na planinskom vrhu nebi mogli izliječiti. Jer noć u planinskoj divljini nosi svoje odgovore, snagu i inspiraciju.
HRVATSKA PUNA PREKRASNIH MJESTA
Kao u svakoj klasičnoj zemlji seljačina, i u Hrvatskoj večina njenih žitelja živi u gradovima. U posljednje vrijeme su već i najzalupaniji počeli shvaćati da Zagreb, pogotovo njegov centar, i nije neko mjesto za život. Previše buke i ludila na jednom mjestu. Pa se šire u manja i mirnija mjesta što su slijedeća na udaru, poput Varaždina, Pule, Đakova... No još će puno vremena morati proći prije no što oni koji su pobjegli sa sela u grad okrenu svoje lice prirodi. Što i nije loše. Gospodo nazadđije, vidimo se u obližnjem šumarku.
Ako bi pogledali našu domovinu iz vrtoleta što se uzdigo visoko, lako bi uočili zgodnu činjenicu da je Hrvatska jedna zelenoplava plodna zemlja. Tek se tu i tamo vide smeđe fleke gradova, poput nekroznog tkiva na zdravom mladom tuljanu.
POŠTIVATI POZITIVNE ZAKONE
Jako je važno striktno se pridržavati zakona, tj. ne dati okućenima povoda da te legalno naguze. Uopće nema sumnje da će svaka različita forma organiziranog života izazvati otpor večine. Ali ko ih jebe. Pametniji smo, jači, mlađi, ljepši, imamo veće pimpeke i brže trčimo na sto metara.
NE KROZ OKUĆENE, ZAOBIĆI ILI PRESKOČITI
A što reći, već prethodni pasus upućuje na potrebu da se uključi mozak.
O. B. C.
Bez O.B.C.-a sva gornja pisanija pada u vodu. O.B.C. je jako važan. One Billion Club je neformalna grupa koja će shvatiti da je jedna milijarda otprilike broj ljudi koji zemlja može bez večih traumi podnositi. Ljudi što smireno žive svoj život dan im pod kapom nebeskom. Šest deset dvanajst miljardi UNP-ova nije nikakav život. To je protuprirodni blud.
NAJVEĆA LJUBAV RATNIKOVA
Zemlja je najveća ljubav ratnikova i iz nje izviru sve druge ljubavi na ovome svijetu. Ratnici ne odbacuju svijet.Dobra je vijest da su ratnici i danas ovdje, tek su malo zadremali. No kad se probude ratnici svijetla det vil bi d dej. Kad još snenom rukom protrljaju šarene si oči pa u čudu kažu: ej koji je ovo kurac,samo sam malo dremnijo a vidi što napraviše pederčine od svijeta, ajmo gnjide vanka iz gaja...
Znamznam, teško je povjerovati u tako našto, ali ko ga jebe, nemoj vjerovati, tek okini po labrdi onda kad treba okinuti po labrdi. Sou simpl.
Ako vam ovo gore baš nije leglo, tj. nije vam baš jasno o čemu se tu radi, potražite dodatna objašnjenja u kratkom vodiču ''Kako i kada potegnuti po labrdi''. Hvala.
SPAVANJE POD NEBOM
Spavanje u zatvorenom, odnosno nespavanje pod golim nebom najveći je problem današnjice. Čovjek je malena iskra između velike Zemlje i još većeg Neba. Kao takav uči i dobiva. Kao čovjek koji se odrekao tog i takvog statusa također dobiva, ali neću reći šta jer je to prosto. Kambektumajdanpek gospodo, povremeno se moramo pogledati u veliko ogledalo samoće. Veliko ogledalo samoće fino štela naše jastvo na ono točno određeno mjesto gdje pripada, a u tom bezvremenom trenu čovjek lako osjeti da postoji nešto što se zove dom, oduvijek. U tom i takvom trenu mnogi će nakovanj i pijanino pasti sa leđa. Klong. Žbrang.
VIZIJA SVIJETA KAO PARKA
Malene su kućice na rubu šumarka, zgodna gospodična pere šaren veš. Sumrak je, u kućici gori sitna lampa, tu prilazi čovijek, zgodan črn i feš. U daljini baš se čuje konjeka kas. Konjeki su dobri, hočeju potegnut...
ČOVJEK KAO ČUVAR SVIJETA
Naša dužnost. Naša sreća. Naš cilj.
SAM ČOVJEK – GO K...
Sve navedeno gore tek je poziv sličnomislećim jedinkama da objedine snage. Jer kao što pjesnik jednom reče: sam čovjek - go kurac. Ova se igra neda odigrati solo, mnogi
su probali i ulupali puste godine u to. Previše je složeno, preduboko su ukopani visoki zidovi.
Tekst i slike: MrDelasur
